Barikada

Moj blog, novi blog, nadam se i stalni blog

jedno veliko

Ž

...kategorija..zdravlje..lol.

ajde ajde.

pa navratite.

Cijeli dan sam sebe nagovaram kako ću napisat nešto na blogu i evo, pišem, ni manje ni više nego u pet ujutro. Nemam sna, nisam ga ni sinoć imao. Ispijen sam silnom birokracijom. Sve sami jebeni papiri. Mislim, nisam Greenpeace, ali u kurac, previše ih je :p * uspio sam se nasmijat:)

Pogledao sam napokon Hitchcockovog Psiha, gledao sam ga negdje u sedmom osnovne, nisam se ničega sjećao. Svejedno, remekdjelo. Gledao sam i Žal, i to dva puta. To mi je genijalan film. Film je super sve do onog ubijanja, čim se počnu ubijat ode i cijeli film u kurac. Onakvo mjesto kao Žal mi treba, ona edenska utopija, a ne ova betonska žabokrečina.

Zamislite, kristalno bijeli pijesak, dijamantno more, predivne drvene kolibe, visoke palme pune sočnih kokosa, sunce, riba, carstvo ladovine i dovoljno trave za napušit pola afrike. Eh, tu bi ja stvorio svoj mali svijet, mislim da bi se i Platonu svidilo.

Napisao sam jedan post o tome kako mrzim peglanje i kako se userem od straha kad vidim peglu, pa ako ima neki humanitarac među vama, dobra srca, pa da mi se javi, bilo bi dobro :)

Netko me nedavno pitao zašto uvijek pišem bolesno morbidne dosjetke ne blogu. Sada imam odgovor.

Ukoliko zajebem na fakultetu imam izvrstan alibi.

Still alive!

Oh kako je to lijepo bilo.

Ničim izazvan nešto u vjetru mi govori da se mjenjam. Nije da se bojim, ali ipak, nije mi svejedno.
Ja bi volio da uvijek ostanem onaj dobri stari ja. Jebiga, kad si fundamentalni nostalgičar, nenadjebivi jebivjetar, ultra mega nano blesav, nije ti lako. Sitnice me rastužuju, najgluplje i najnepotrebnije stvari me čine sretnim. Ne želim bit ono što nisam niti ono što se očekuje od mene da budem. Prokleti nesretni isprogramirani kiborg. Ipak, na kraju, tko koga uopće pita?

Postoje dva kamenčića, Urim i Tumim mislim, jedan kaže ne drugi kaže da. Pa gdje su sada kad ih najviše trebam? Možda su tu, a nisam svijestan toga. Možda ih upravo držim u ruci a moja primitivna percepcija tvrdi suprotno. Sve je ispit! Svaka jebena tisućinka života je ispit!

Na kraju, zašto svi misle da je kod mene uvijek sve crno?! Dapače braćo. Sve je svijetlo samo moja primitivna percepcija tvrdi suprotno. Jebiga.

Tko zna?

Vjetar sve zna.

Na neku čudnu foru probudio sam se rano. Popio kafu, zapalio cigar i zapiljio se kroz prozor.
Preko puta na balkonu, neka žena u narančastom zalijevala je cvijeće.
Pogledala me, mislio sam joj mahnut, al bilo je rano.
Ispio sam kafu i pustio Manu Chaua.

Malo kasnije moje drago zabadalo od susjede počelo je kuhat ručak i njen veliki šugavi nizbrdičar je počeo lajat tako da sam skupio prnje i odlučno disidentski emigrirao. Recimo da sam ja bio ruski špijun a susjedin "ručak" Duma! Hahaha...padam sa stolice:p

Jedno je sigurno.

Danas nisam bio Jeremija iz Alan Forda, bar još ne.

Woosasha! Nije li to onaj pain relief usklik? :p

Neću počet ovaj post klasičnim načinom, tipa, "ma ne pišem jer sam u depresiji, sve je u kurcu, svi su me ostavili, kuda sve ovo ide, moram smršavit, imam temperaturu...zzz"

Ne. Što se radilo proteklih dana? Preslušao sam jedno 3ipo dana glazbe, pojeo oko 6 metara čevapa, popušio kilometar ipo cigara odnosno 4ipo kila nikotina

Što se slušalo? Azra, Azra, Azra, Arsen, Bitlsi, Rade Šerbedžija, Cesaria Evora, Simon and Garfunkel, K-pax snd.trck, Vrata, Dylan i mislim da je to to. Ukratko.

Jesam izlazio gdje? Ne. Pratio sam snooker i curling na eurosportu. Neki Kinez ponizio Britance. Kazin.

Napokon sam pročitao i Forrest Gumpa. Toplo preporučam.

Promatrao sam Picassa, divio se Davidu Jasonu i smijao Slobodanu.

Eee, još nešto...

Cijelo jebeno vrijeme igram šah.

Who said i was jokin'?

-Stranger, didn't you get the idea? We don't like bad boys like you in town.
-Go get your mule. You let him get away from you?

-That's what I wanna talk about. He's feelin' real bad.
-My mule. You see, he got all riled up when you fired those shots at his feet.

- Hey, are you makin' some kinda joke?

-No.

-I understand you were playin' around. But the mule, he just doesn't get it.
-If you were to all apologise...

- Muahahahahaaha.

-I don't think it's nice, you laughin'.
-See, my mule don't like people laughin'.
-He gets the idea you're laughin' at him.
-Now, if you apologise, like I know you will.
-I might convince him that you really didn't mean it.

-:o
-I saw it. You killed all four of them.
-You'll pay, all right. You'll be strung up.

-Who are you?

-Don't fire a shot.
-I'm John Baxter - Sheriff.






(nesto nije bilo o.k sa blogom pa komentirajte ponovno, a sta cu vam ja:p )

Moj radiator od 26 članaka grije na 26c. Na njemu skripta iz engleskog. " Tell me something about democracy ", smiješno. Večeras je opet, recimo tako, petak! Na ulici opet nikoga, samo vjerni Ante čuva stražu, ne bi li netko slučajno mimo harača umaknuo.

Crveni tapit traži nekoga da mu očisti korijene. Na tv-u ništa novo, samo kurve i pederi, nigdje Đele Hađiselimovića. Da se mene pita? Đelo od zore do sumraka.

Mikrovalna je izum stoljeća, uvjek ti doma kažu, "Sine! jedi toplo", "Oću mama"

Blago se devama, one ne razumiju kurca, samo piju i jebe im se za europu.

A mi? Mi se i dalje smijemo.

Eh, da sam barem deva...

Četvrtak. Koja glupa riječ za početak posta, u biti, hmmm, riječ? HaaHaa. Snoopy, Gego i ja u Dubrovniku popularno znanom kao "gruad" . Pijan Snoopy, pijan Gego a pijan i ja. Smije se Snoopy, smije se Gego smijem se i ja. Pjeva Snoopy, Pjeva Gego pjevam i ja. Snoopy došao sigurno doma, Gego došao sigurno doma, a ja se tako prosuo na taraci ko pizda zahvaljujući mom "predragom" kineskom pekinezeru i njegovoj ogradici. Imao sam jutros osjećaj da mi se smije, Štulić bi rekao, smiješan osjećaj.

Petak. "Petkom obično ne podnosim ljude i mrzi me da plaćam za čekanje u redu i mrzi me da me zbog toga vode za ruke..." Gegova sirena me ošamarila oko 10:00h, tri mlada mamurna studenta na putu za Katmandu, prokleta mogućnosti izbora mora da postoji, bankrot mama, e pa što sine, a ništa mama, gluperde lutaju daleko, lijepe žene prolaze kroz grad a ti moj galebe tražiš kartu za sreću kao i jučer, ti si rođen da budeš šonjo balkane moj, jbg tata to ti je grad bez ljubavi, dovoljan je jedan slučajan susret i strankinja sa plavi eyes i tu smo, ravno do dna, ipak proljeće je 13. u decembru pa stani malo, uradi nešto, pusti melankoliju leute moj, opet večeras odlaziš u noć ali barem večeras obrati pažnju na posljednju stvar, i pazi "uzaskaline"

Imam dva pitanja?
1.Zašto stjuardese u avionima ne govore već pjevaju?
2.Zašto japanski turisti uvijek imaju šporke cipele, teniske...?

...kad smo kod turizma, raja nedavno bila u sarajevu.

Mjesec nad Zagrebom.

Oblak kukavica se povukao sa sobom odnijevši moje suze. Eh kako bi mi dobar dernek sada prijao, ili barem malo sunca, neka poznata faca, prijatelj. Čak je i televizija otišla skroz u kurac; samoubojstva, pljačke, pucnjava. Grad smrdi na harmoniku. Baš smrdi.

Gomila nesklada rekao bi Štulić, vucara se ulicama, svatko nešto traži u pizdu materinu. Kasnije te gaze po tramvaju, ti se nerviraš, vani hladno za popizdit. Onda te još strefi idiotska srijeda, pun ti je kurac svega, najradije bi se negdje izgubio na par dana.

Utopiš se tu i tamo u alkoholu, sutra si opet u kurcu. Ni kapljica volje u tebi, adresu imaš samo na papiru, nitko te ne traži, nitko te ne zove, pisama nema, samo jebeni računi.

Nemožeš spavat. Ležiš po cijeli dan i opet si umoran. Nalik si na ličinku što čuči u mraku i čeka zadnje trzaje sna. Glava te boli. Srce te steže. Sjećaš se.

...život običnog tempa i osamnaest karatnog razočaranja

Ponekad razmišljam što bi bilo da ništa ne postoji. Zamislite jednu ogromnu crnu mrlju, kako lebdi našom galaksijom, jednostavno ide u krug, sama. Ništa ne postoji, ni zemlja, ni planeti, samo jedna velika rupa. Ljudi ne postoje, ništa ne postoji. Zamislite malo.

Ponekad zurim u prazno, zapalim cigar i ne čujem ništa. Bacim oko kroz prozor, ljudi idu, idu, samo idu.
I tako opet, sve u krug. Ništa novo. Bljesne jedan trenutak, iza njega opet sve isto.

Ponekad uzmem Jesenjina..."tko sam, što sam...ja sam samo sanjar čiji pogled gasne u magli i memli"


Ponekad tako sjednem i upitam se..." pa koji je kurac sa mnom"...

Otoče otoče daj da me na te zatoče, pa barem na par dana..
...
Situacija je sljedeća;
sredina prvog mjeseca, otok u pripizdini jadrana, trajektna veza 2 puta mjesečno, svake druge nedjelje, nova godina stigla, sreća otok ponovno zaobišla, ljudi bez ikakve nade, stari ribar se po jugu vraca s ribanja, mreža mu rasparana, sa sobom tek nosi stari nož tupe oštrice, dec vina koji mu je ostao još od prošlog puta i komad kruha koji se od vjetra gotovo skamenio, silazi s barke oronule face kao da ju je izgubio, misli na svog unuka koji studira u inozemstvu, žena mu maše sa prozora kao da mu ima nešto reć, nešto kao, "šime bit će bolje drugi puta", ona bi najradije uzeo sat, slomio ga i vratio kazaljku nazad 50 godina, ususret mu dolazi susjed stipe, on je inače došljak, "stigao je tek 38.", užao bi reći šime, stipe je naime po zanimanju bravar no pošto na otoku nema niti jedne brave osim starog jugoslavenskog katanca na lokalnoj školi primio se ribanja odnosno tješenja šime nakon još jedne neuspjele ribarske priče, na otoku još živi osamdesetak ljudi, istih ili sličnih priča, prosjek dobi 67 godina, prosjek popravljaju Stanko i Frano, braća, neuspjeli pirotehničari, otok im služi ujedno kao scena za svoj dugoplanirani niskobudžetni akcijski film, izgubili su 2 godine, kako kažu, samo na smišljanje imena, na kraju su došli do kompromisa, film će se zvati. kažu, "Stanko i Frano", jedini problem koji ih udaljava od početka snimanja jesu struja i kamere, naime na otoku od 88' nema struje a od tehnike imaju samo jedan prazni stari film iz 73' koji im je navodno ostavio neki turist po imenu Džejms koji je tu zalutao sa svojom brodicom, oni vjeruju u uspjeh


prošetate li ulicama mjesta vidit cete da nema ama bas niti jednog otvorenog prozora, bilo ljeto bila bura, bio raj bio pakao, prozori su uvijek zatvoreni, ljudi kao da se boje dana, tek poneki ribar izviri tu i tamo, stara Kate redovito u podne hrani mačke na taraci, Stanko i Frano smišljaju novi scenarij na mulu i pucaju petarde dok stari Dundo Toni na ulici traži dostojnog protivnika za tresetu, danas nije imao sreće što ne ubija u njemu onaj pobjednički duh, osjeća se kao pobjednik i lagano šetajući odlazi u svoje odaje, mrak ovdje pada jako brzo, jedini dan kada susjede možete vidjeti blizu je svakog prvog u mjesecu kad stiže stari Tonći sa svojom "Pilom", kako je on voli nazivati, to je inače mala stara poštarska brodica, hvata nekih pola čvora, od obale do otoka mu treba 2 ipo dana ali on se, kako kaže, osjeća kao čovjek sa misijom, on donosi svjetlo na otok, pisma, penzije, novine pa i hranu, dundo Pero dobacuje, "Tonći, ti si naša struja, ne treba nama onaj enternet",duvan, šibice, novine,kafu, udice, paštete, svijeće, ulje, sol, šećer...eh što se sve može nać kod dunda Tonćija, pa čak ponekad i baterija viška, dundo Tonći odlazi, mjesto se vraća u prvobitno stanje, svatko svojoj jazbini, opet mrak, opet jutro, opet mrak, opet jutro, jedina stvar u selu koja na sebi ima bar pinkicu neke svijetle i sretne boje jest staro kazaliste, sagradjeno na otoku davne 41' dok je još imao 700 stanovnika

ono je naime blijedo žuto- smeđe rozkaste boje, ipak daje neku svijetlu boju mjestu iako u njemu nitko nije nastupao posljednjih 60 godina, izuzev Stanka i Frane koji ponekad znaju za selo priredit svojevrstan light show, čak se jednom i zapalila obližnja štala, svom srećom, igrokaz je prošao bez žrtava, naime to kazalište je u jako dobrom stanju veli nam Dundo Toni, i dan danas sa suzama u očima se sjeća turnira u treseti, održanog davne 47' u baš tom, istom, nepromijenjenom kazalištu, veli nam "izgubia sam, prevaria me onaj stari lihvar s Pičića, Mate, majku mu lopovsku, vidia sam ga kako vuče karte ispod stola no tija san ga upravo osramotit, eeee jesam i ja budala bio, otad, nikad nisam više na karte zaigra s nijednim Pičićaninom", dan ovdje nikako da prodje, kao da je vrijeme jednostavno odlučilo stati pa makar neki iskrvarili od dosade kao što bi netko užao kazati, napokon mrak, tu i tamo se vidi obris svijeće na ponekom prozoru, blijedo otočko izdanje, opet jutro, nigdje nikoga, jugo, kiša, mokri mješanac hrta i hrvatskog ovčara napokon našao utočište ispod obližnjeg rogača, bunari se pune, zvuk borova...kao da otok diše, sjednete, slušate, on stvarno diše, vjetar otvara tete Katin prozor, jadna se muči da ga zatvori, nema muške ruke da pripomogne, poslijednji put je vidila prije 15 godina, otada, ni traga ni glasa o njemu, kao da ga je zemlja progutala, opet mrak, opet dan, pa sprovod, tupi zvuk zvona sa kapelice se kroz borove i čemprese prolio cijelim otokom, lokalna limena glazba, jedan bubanj i jedna truba, sretnik je dundo Ante, inače lokalni kroničar, "eh čega se sve taj nagleda u životu", veli sa strane tete Marica, kažu da je bio dobar čovjek, da je na obali završava školu i da je bilo sreće da bi na vakultet iša i bija učen čovik, "koji je kurac njemu tribalo zaglavit odi", veli barba Duje inače lokalni komičar, jako duhovit čovjek, prepun viceva, anegdota, povjesničar otoka i okolnih hridi, ukratko hodajuća otočna enciklopedija, tog čovjeka možete pitati ma ama baš o svemu, on zna datum rođenja svakoga otočanina u ovom nemalom "arhipelagu", hmmm arhipelagu, odavno je taj arhipelag zaboravio ovaj otok promislih, on tkd. zna sve ribarske ulove, sve ribarske havarije, sve ratove, vladare...ma baš sve, a kakav je tek šaljivdžija, na sve i svakoga se šali ali kaže, "nema takve šale ko što je ona na svoj račun!", priča mi o ljudima, ma svih osamdesetak je on iskritizirao, posebno je stao na Stanku i na Frani, kakva šteta, tako mladi a tako pomunjili, oni snimaju film, jebe se njima za europu, oni snimaju svoj film, i to ne bilo kakav film, niskobudžetni eee, niskobudžetni AKCIJSKI eeeeeeeeeeee, i umre od smijeha, kakva šteta kaže, odjednom zapjeva svojim dubokim pomalo hropavim glasom neku očaravajuću pjesmu koja je išla otprilike ovako , "ej živote teško ovo jebote, mani me se živote oca ti jebem", svi okolo se nasmiješe, kao da ga slave a barba duje lagano pjevušeći odšeta u konobu, i to ne bilo kakvu konobu, mišinu konobu, mišo je naime bio siromašni splitski trgovac sa velikim planom, sa planom da otvori konobu, dugo je razmišljao, razmišljao, danima nije spavao i napokon sine Miši gdje i šta, doma se nije javio, samo je pokupio stvari i otišao i eto ga tu s njima danas, bez prebijene pare, bez ikakve slave, on je kako kažu još samo jedan otočanin u nizu, konoba mu više liči na napušteni podrum; sagnjeli šank, pokoja čaša, dvije svijeće, mali bidončić ustajale vode, špil karata bez asa bata i trinaeske dinara, par opušaka škije i jedna maramica, Mišo, inače poznat kao optimist, vječni optimist, uvijek priča, ma ljudi ništa ne brinite, bit će bolje bit će bolje!!, "hoće, hoće, Čim izdahnemo", dobaci mu Duje, Mišo je u sebi svjestan situacije no neće taj pokazati ni kapljicu pesimizma, ma nema šanse, zamalo se posvadili

radno vrijeme konobe ;utorkom;od 3 popodne do 5 popodne; taman iza popodnevnog počinka i prije mraka, gostiju u prosjeku dnevno 3 uključujući stalnog gosta Roka, kažu da taj može popiti da je to čudo, "taj samo pije i ništa ne govori", kaže Duje, "sastavi bocu vina, 7-8 travarica, divan je, pravi gost", jedino što se od njega može čuti jest dobar dan i dovidjenja, inače prestao je govorit 80', nitko ne zna zašto, to je ujedno i najveća otočna misterija, prava pravcata otočna tabu tema, opet mrak, jutro, za promjenu bez kiše iako oblačno, nigdje nikoga i ništa se ne čuje osim "snimanja" nove scene budućeg hita, Stanko i Frane, rez rez rez, svađa, petarde, podne, tete Kate opet na poziciji, onaj isti mješanac hrta i hrvatskog ovčara promijenio stablo, još jedno stablo, vjetar, valovi, barka, ribar Božo vadi vrše, doslovno se bori s njima, psuje, opet ništa kaže, jedan mali grujić, slučajno zalutao, "a što je on kriv, zalutao jadnik, morao sam ga pustiti" kaže Božo, u ovakvom beznađu još pokazuju milosrđe, pon.uto.isto sri.čet.isto.pet.sub.isto.nedjelja.misa, župnik Tonko, došao je na otok 63', učen i pametan čovjek, poslan na otok na jednogodišnju službu no ostao je do danas, jedini čovjek na otoku koji posjeduje gramofon, 33,7 okretaja kaže, fenomen, nije ga upalio od 88' i zatim jako žali, još nije ustanovio dali mu je krivo što je ostao ili što se nije vratio, sve i svašta je proživio, ljudi ga vole, on im je jedina utjeha u ovom sutonu ljudskog života...



posebno sam inspiriran otockom pricom, iako nisam osjetio otocki zivot, na neki cudan nacin se suosjecam..jer sa zagrebacke gore, ne vidi se more, i sve je veca tuga koju nosi vjetar s juga...


...župnik Tonko sa svojim 173cm i nekih 60ak kila ulijeva neko čudno nevjerojatno povjerenje ljudima, kao da je mesija, kao prorok poslan na otok da ljudima usadi vjeru i ljubav u stare otočke kosti, neopisivo karaizmatičan, kao kairos, sretni treuntak, njegova kuća na kraju otoka, dobra 3 km od sela, makardam, prašina, aleja čempresa putem, mala zahrđala kapija, kvaka samo što ne odpadne, vrt iznimno uređen, fino pokošen, don. Tonko ga održava svakim danom, malo ružmarina, dvije još mlade oleandrice, par karanfila i bijelih ruža i još neko ljubičasto cvijeće kojem neznam ime, kuća na 2 kata, fino brušeni kamen, mala kuhinjica, dvije sobe pune knjiga, mali oltar i banja, čisto i uredno baš kao u crkvi, dva ormara, poznati gramofon i ponešto ploča, slika neke vremešne gospođe, križ, Isus, vino, don.Tonko je inače jedina osoba u arhipelagu koja posjeduje, osim gramofona, i bicikl, crno bijela mašina sastavljena od nekolicine bmxica i ponija koje je dundo Tonći donosio na otok svakom novom prilikom, don.Tonko ih sam sastavlja i popravlja, čak je jednom prilikom posudio bicikl Stanku i Frani za snimanje nove scene velikog niskobudžetnog akcijskog filma "Stanko i Frane", scena se trebala odvijati baš na makardamskoj cesti izmedju sela i don.Tonka, no Frane se malo prije početka "snimanja" zaljepio u čempres odmah ispred župnikove kuće i snimanje je prekinuto, kažu Stanko i Frane zbog tehničkih problema, don.Tonko im je oprostio i priča je zaključena,

natrag u mjesto, opet podne, tete Kate na poziciji, Šime se vraće sa ribanja, birtija nakratno otvorena, danas za promjenu 3 gosta, mjesto spava, možda malo potreseno zbog sprovoda no ovdje razlika izmedju svakodnevnice i sprovoda je jako mala, kao da su sprovodi svaki dan, mjesto umire svakog trenutka, kao da ga vrijeme bode nožem ni manje ni više nego ravno u srce, u njegovu dušu, "posljednji mohikanci" se naravno začahure u svoje odaje i čekaju "isto" sutra, ponedjeljak, jugo bez kiše, nepoznati brod plovi prema otoku, baca pogled na srce otoka, okreće se bez trunke dvoumice, kao da ga je pogled opekao, kao da bježi od nečega, "sigurno oni glupi engleški furešti" kaže Mišo, "Nabijen ih svii" dobaci Duje, nastave ćakulati malo o danu otoka koji se sprema, inače otok slavi svoj dan četrnaesti drugog svake godine, prošle godine su imali malo okupljanje u konobi i ispred nje, nije mnogo trajalo, svega nekih sat vremena, grubo vrijeme a i ljudima nije do zabave, svi bi najprije prespavali taj dan i skončali tjedan, kao što to i biva obično, no, ove godine kao da ih je nešto zvizlo, oni bi zabavu, "nešto ni uredu" dobaci tetka Kate, 2 dana je mjestom brujalo da postoje indicije da bi se nesto moglo dogoditi na otoku, odluce sazvati sastanak, glavni za te stvari je Matko, propali student političkih znanosti, pobjegao sa otoka sa svojih nepunih 18, on i brat Vlaho koji je za razliku od njega ostao na obali i sada je negdje u inostranstvu, nisu se čuli već 34 godine i kaže da uopće ne žali zbog toga, kad god mu netko spomene brate, pobijeli i povuče se, ako ga ikad sretnete imajte to na pameti, Matko je inače vrstan govornik, organizator, zadnja stvar koju je organizirao je bila utrka tovara na 500 metara, od mula do kazališta, tovara više nema pa tako ni stvari za organizirat, čim je čuo da su se mještani zainteresirali za proslavu probudio se onaj stari Matko, kao da je oživio, na čempresu ispred kapelice osvanuo mali plakat napisan starom grafitnom olovkom na gotovo "uvelom" papiru nekog starog broja ribičkog magazina kojeg je vjerojatno ostavio neki furešt,datiran na davnu 89', ;Nedjelja, 10 sati, kazalište, molimo sve pokretne da dodju! , utorak i srijeda prođoše u nekom čudnom iščekivanju, četvrtak također,,

petak veliko nevrijeme, valovi su enormnom snagom zapljuskivali obližnje kuće, drveće se savijalo od udara vjetra, kupe na kućama su poskakivale kao da će svakog trenutka odletjeti, čak neke i jesu, najviše je oštećena Nikičina kuća, inače Nikica je staklar po struci, vremešni gospodin, fin, radišan, pristojan, malo priglup ali vrlo spretan, otočki prvak u bočanju, ponekad i zaigraju, ljeti, kada zatopli, svi za njega kažu da ima preciznu ruku za nevjerovat, da pogađa oko ptice u letu, on se s time ne hvali ali ipak ne može sakriti ponos, svakome tko ga posjeti prva stvar koju vidi čim uđe u kuću jest mali drveni pehar baš nasuprot vrata, dobio ga je još davne 74', "e kako se tada igralo, stare kosti sada, jedva držim pinjur u ruci a kamoli bacam balute, e jebiga", nevrijeme još hara, nezampaćena kiša, mjestom se širi neobičan otočki miris tufine, soli i samoće, ogromni valovi, ništa se ne može čuti osim teških kapi i bezobrazne kiše, kao da šamara otok, bez imalo srama padne i povuče se bez pitanja, izblijedi otok kao da je bio rat a ne obični pljusak, ima u njoj nešto, ta divlja otočka kiša, kad malo bolje pogledamo, nije lako sa njom ali bez nje se nemože, ona je samo još jedna nužna tuga u nizu, napokon nedjelja, jutro, bez kiše, bez vjetra, bez oblaka, neobičan dan, tako je bistro vani, "bistrije od najfinijeg dijamanta" veli Šime koji se upravo vratio s ribanja, otišao je rano ujutro i stigao nazad tik prije sastanke, ovaj put za promjenu Uspjeh!, u jednoj vrši par zavidnih sopa, dva fratra i gruj, u mreži dvije škrpinice, pic, mali pagrić i Zubatac! 3,4kg, ovakav primjerak ovdje se nije vidio još od 80', pravi pravcati trofej

nedjelja, kako je počela, naslutila je nešto dobro, nešto neobično, skoro je 10 sati, vrata kazališta su otvorena, sastanak samo što nije počeo, gotovo cijelo selo je pohrlilo, svi između sebe nešto ćakulaju, slute neku promjenu, jedini koji nisu mogli doći su, dundo Maro, gripa, tete Pave, tete Mira i tetka Ana, spremaju malo okrijepu za otok, dundo Stipica, već dugo nepokretan, ostao je u samoći doma, čekajući rezultate sastanka, nimalo očajan dapače sretan radi otoka, sastanak gotovo počinje, tu su svi, Duje, Šime, Ante, Frane, Stipe, tete Kate, Stanko, Frane, Matko, Don Tonko, Petar, Toni, Božo--ma gotovo cijelo otok, dim duvana, vino, rakijica, suhe smokve, male drvene klupice, mala tribinica, čak je i smijeh bio prisutan, sastanak počinje, na pozornicu se penje Matko...

..."dobar vam dan. fala vam šta ste se okupili u ovolikom broju, zbilja mi je drago vidit vas opet sve zajedno. sve ove godine, naš otok je trunia. apsolutno ništa se nije dogadjalo i sad je vrime da se to popravi. Bog kao da je zna i posla nam lipo vrime. dakle, mi bi rado za dan otoka organizirali nekakvu feštu, bilo šta samo da se nešto pokrene. organizacijski odbor je tako odlučia i na vama je da izglasujete prijedlog...to bi bilo sve od mene. tko je za, neka digne ruku..."...u dvorani je nastao muk. Šimi je ispala škija iz ustiju, kao proboden onim što je čuo napušta kazalište psujući. Don Tonko je ustao i zapljeskao, tete Kate samo što nije zaplakala. ono što je najbitnije, i da se ovo ne ostvari, otočka monotonija možda bude razbijena bar na par dana, netko će se posvađat, netko će se malo više sprijateljit i ono najbitnije. imat će o čemu pričat. Don Tonko je prvi digao ruku, zatim i tete Kate, Duje, Petar, gotovo svi osim par, možda malo, prekonzervativnih starosjedioca. Nastao je razgovor, nešto što se na otoku nije moglo dugo vremena viditi, čak je i sunce svoje stidljive zrake na trenutak uvuklo kroz škrte kazališne prozore. tete Pave, tete Mira i tetka Ana su u pravi čas ušle u kazalište sa sobom donijevši skromnu okrijepu. Vino, kontonjata, mantala, mjenduli, groždjice....

još 7 dana do fešte. Tonći je dobio zadatak da sa svojom brodicom prije sljedeće isporuke pokuša na kopnu srediti glazbu, Matko mu je dobacio..."Tonći, enti sto gromova da si smista odpičia u grad i naša nekoga ko će svirat, jesi me čuja...biži, biži". Dan je tekao spokojno i mirno, jato grabežljivih galebova vrtilo se oko kočarice koja je kružila malo dalje od otoka pokušavajući pospremiti nešto u mrežu. čim je Šime spazio kočaricu dobacio je mahajući veslom iz svojeg kajića, "e crkli daBogda, utopili se svi odreda, tu ste mi došli na ribe, lopovi obični. bižte". Svi na otoku, iako to nisu htjeli priznati, sa neopisivom nervozom su očekivali vjesti iz grada, Tonćija nema pa nema. utorak jutro opet za nevjerovat sunčano. Mišina konoba otvorena, tete kate prostire robu na taraci, tete Marica lovi kokoš u oboru a Šime plete svoju vršu. Stanko i Frane su krali narančine u Dujinom vrtu dok je Duje sastavljao popis škerci koje će izvest na dan otoka.

srijeda. rominjanje kiše o stari limeni prag na prozoru probudilo je Šimu. nesretan i očajan, ribanja danas nema. možda popodne ode pokupit vrše ali to je zasigurno sve za danas. jutrom je na opće oduševljenje svih stigao i Tonći noseći sa sobom dva bidona benzine i dva mala agregata. svi mu doletiše pred brodicu kao djeca kad u selo dodje cirkus ili onaj smiješni kombi sa sladoledima.
jedini koji je sve sa strane promatrao je bio Šime, onako vremešan, oronuo pred kapljicama kiše koje su se slijevale niz njegova stara ledja. vidjevši agregate, odmah su shvatili da je Tonći uspio. Ispitivaju ga gotovo sat vremena, Tonći nikako da zraka uhvati, umoran od puta, mokar od kiše, sretan radi otoka. kargo su odmah pospremili u kazalište, Stanko i Frane agregat nikad u životu nisu vidili, promatrali su ga kao nešto nemoguće. Nisu skidali pogled s njega gotovo sat vremena dok ga duje nije konačno uplalio. Don Tonko je donio svoj gramofon, vidno uzbudjen misleći na to da bih ga možda uspio i spojiti. Prvi put, nakon toliko vremena, otokom je zasvirala Lili Marlene...Don Tonko je ostao paf, vidno zatečen, gotovo komiran.

pripreme za feštu su počele. nitko se Tonćija od uzbudjenja nije sjetio pitati,,pa tko nam dolazi na otok...tko svira. tko je uopće toliko blesav da dodje ovdje, da pljune iskru sreće na prozirna lica.
četvrtak i petak su prošli gotovo neprimjećeno. jedino što je od njih ostalo su dvije točkice na starom kalendaru u mišinoj konobi. i tako ode četvrtak, i tako ode petak, i tako dodje subota i tako prodje subota...nedjelja je. konačno je nedjelja. umorne face zamijenio je poneki smješak i šaljiva dosjetka. napokon ih se moglo vidjeti u paru. sve je spremno, struja je montirana, Mišo vrši zadnje pripreme na šanku koji su postavili on i Pero, oni će služiti piće. Napokon je i sam bend stigao. Svi su ih dočekali na mulu, "nove face" dobacio je Stanko. Sve skupa ih je četvero. Jedini koji se isticao je bio neki čupavac sa maramom oko glave. najprije su svi zajedno otišli do kazališta montirati instrumente. Stanko i Frane su ih pratili u stopu, kao patke. ništa ne govoreći. Matko ih je sve zajedno dočekao u kazalištu gdje su pripremili sitnu dobrodošlicu gostima. Kratko su porazgovarali i otpratili ih do Mišine konobe gdje se bend opuštao prije nastupa. u međuvremenu, kazalište se napunilo. gotovo cijeli otok je vidno uzbudjen, potekla je bevanda, rakijica, priča. Ličilo je to na pravi pravcati koncert a ne na feštu otoka kojeg uopće nema na karti. bend se popeo na pozornicu, samo je pjevač još falio..."di je onaj čupavi pizda mu materina" dobacio je Božo. "moga bi ne doć". Lagano teturajući stiže i lider.

penje se na pozornicu...i kreće...

"dobra večer" "ovo iza mene je picigin bend" a ja sam

"Gego"

...praši maestroooo

...jo co ko co ko jo
...jo co ko co ko jo
...forska ćakula je to

...moja muza već odavno odlepršala
...i tako
...svi zaplesaše

Dva sata su ujutro, vani je hladno, ja nemogu spavat, na ulici nikoga. Upravo sam napisao "esej" (čitaj;tri prepisane rečenice iz sažetka) iz etike, Immanuel Kant, hipotetički i kategorički imperativ, osnivanje metafizike ćudoređa:). Možda nisam ekspert u pisanju eseja ali sam ekspert u sastavljanju eseja, ehh i to je nešto. Naime, par fino odabranih, lijepo selektiranih rečenica sam sastavio tako da moj "esej" izgleda stvarno kao esej, na moje opće oduševljenje, lažem, to sam očekivao, naravno!

Odkada sam došao u Zagreb moj biološki sat je pijan, to je činjenica. Već 3 mjeseca nemam sna, ili se prežderavam ili ništa ne jedem, ili sam prejebeno umoran ili trčim po stanu cijelo vrijeme. To je možda zato jer živim sam već tri mjeseca. Sve radim sam, ništa mi nije teško ali brate kad treba uzet peglu u ruke userem se od straha. Ja se bojim pegle. Mrzim taj stroj. Pogotovo kad dodjes do rukava recimo, pa nikako da uskladiš one crte, uvijek spojiš kraj s krajem, ona zadimi i usro si majicu. Vjerovali ili ne ja sam ih usrao već par. Mrzim pegle.

I tako, nema spavanja večeras, još jedna noć u nizu. Hmmm, možda odem peglat:)) moš'mislit.

Eto, još jedan petak u nizu. Neobično jutro. još čudniji dan. Već pomalo se osjeća ona božićna atmosfera. Jutros na tramvaj stanici vremešni gospodin pjevuši "santa clause is coming to town", babe ogovaraju kolače, ekipa s darovima svim naporima se pokušava ugurat u tramvaj, a ja, jednostavno priznajem !sretan!, sjedim i promatram. Ubrzo ću kući mislim se, razmišljam, vrebam pogledom sat. Mislim se, još malo još malo! Vjerujem da vam je poznat osjećaj sretnog trenutka, baš me maloprije uhvatio, kao da plovite! Taj trenutak treba sačuvati, upravo izmedju krajnosti!

Pustio sam malo Azre, ako itko može sačuvat trenutak to je Štulić...uradi nešto za svoju nervozu smiri drhtanje budi kao valentino ne kolebaj se nema vremena za bolju budućnost nema vremena da predahneš nema vremena da živiš još jednom nitko vise nije mlad, ma hajde mrdni već jednom ma hajde pokreni se ma hajde učini nešto maaa hajde ... ! Baš razmišljam što jest večeras, inače sam SSSSSSSS, haha upravo smišljeno ili ti ga Spontani Student Svežder Svega i Svačega Sa Svakakvim Svojstvima.:::)))). Nešto ćemo već iskemijat! Preporučam: feta kruha, feta pršuta, feta sira i par kapara!!! skromno:) živili!

p.s nešto za petak

Na današnji dan, točno prije šest godina otišao je predsjednik Tuđman. Dodje mi da se rasplačem kad vidim kako ljudi danas na to reagiraju. Hladni su, bezosjećajni, sumnjičavi, bezobrazni, glave su im napunjene neistinama, glupi. Kako ih nije sramota? Na vijestima maloprije obljetnica smrti je bila negdje u sredini, gotovo su je izjednačili sa vremenskom prognozom, užas. Kakvi su to ljudi dragi Bože? Baš malo razmišljam o svemu tomu, razmišljam koliko točno se ti moćnici poigravaju s nama, beskonačno. Čiste primjere bezobraštine, laži i pohlepne moći susrećem svaki dan. Od dovođenja u pitanje samog rata, raznih laži pa sve do generala Gotovine, mutnih poslova i lažnih obećanja. Nije li vam malo čudno da je Gotovina uhvaćen i prebačen u Haag na dan obljetnice smrti predsjednika Tuđmana??? Od 365 dana u godini oni baš na taj dan, pa nek netko kaže da je to slučajnost??? Sramota! Mene počinje bit sramota stanjem društva u kojem se nalazim, nekih praznih priča, crno bijele istine. Krtice su krive! Najveća krtica među svima je stipe mesić. da, malim slovom stipe mesić. Jedna obična izdajica, jedan diler transkripata...kawa bi rekao suncokret! Upravo to, suncokret. Okreni se gdje valja!!! Jebeš sve, bitno da je sunčano.

Evo kako je Vlatko Pavletić rekao o predsjedniku prilikom priopćenja o smrti;

Ustavom i sudbinom određeno mi je da u ovom najtežem času objavim građanima Republike Hrvatske i svim Hrvaticama i Hrvatima izvan domovine da je prestalo kucati veliko srce dr. Franje Tuđmana, državnika i državotvorca, i prvog predsjednika moderne, nezavisne, suverene, demokratske Republike Hrvatske.
Neporecive su zasluge ovoga povjesničara u oblikovanju naše novije povijesti, u konačnom ostvarenju sna bezbrojnih naraštaja, sna ovjekovječenog tek u posljednjem desetljeću drugog tisućljeća obnoviteljskom uspostavom, postojanjem i međunarodnim priznanjem hrvatske države.
Ne samo njegovi suborci, suradnici, sljedbenici i štovatelji, ne samo tugom ophrvan narod hrvatski, nego i svi njegovi najnepravedniji osporavatelji, svjesni su u ovom času veličine gubitka usporedivog jedino s veličinom njegove ličnosti predodređene za pobjede, pa i za konačnu pobjedu nad smrću neponištivim trajanjem u hrvatskoj povjesnici.
Ispisano neizbrisivim slovima u spomen-knjizi velikana koji su obilježili svoje vrijeme, ime dr. Franje Tuđmana ostat će simbol odlučnosti, hrabrosti, upornosti i vrhunskog političkog umijeća, ujedno nadahnuće za sve one koji će od njega, prije svega, umjeti i htjeti i znati učiti kako se na nemilosnoj vjetrometini ostaje uspravan u zastupanju i obrani interesa ne samo slobodne i samostalne, nego također neslomljivo uspravne Hrvatske.
Ne zatomljujmo tugu, ne zaustavljajmo suze zbog smrti velikoga čovjeka, ali ostanimo i mi uspravni i dostojanstveno spremni da nastavimo složno izgrađivati demokratsku Hrvatsku, lijepu našu Demokroaciju; Tuđmanu na spomen, a po mjeri i u interesu svakog njezina građanina, u skladu s njezinom prošlom i budućom predanošću idealima slobode i socijalne pravde.

Dodat ću još nešto.

Predsjedniče Hvala Vam!

Hvala Vam na Hrvatskoj Domovini! Hvala Vam na životu. Budite spokojni i mirni znajući da će Hrvatska živjeti vječno. Vi ste je započeli a mi ćemo je očuvati. Hvala Vam predsjedniče.



ovako je to doživio jedan policajac

Sjedim i tugujem. Prolazi i dvadesetpeta godina od odlaska jednog od najvećih, ako ne i najvećeg. Surova li života Bože! Mozak Beatlesa i kasnije ništa manje uspješan individualac. Čovjek iznimne karizme, čovjek spreman žrtvovati sebe za mir i harmoniju. Njegova "neostvariva" ideologija i sebičnost jednog bolesnog primitivca uzeli su Johna, uzeli su ono što sanjamo, uzeli su nas. Zar je tako okrutno biti dobar??? Pitam se svaki dan. Možda i jest. Najbolje da svi šutimo, radujmo se vječnim lovištima...oh Bože ali me grebe ovo...nezahvalno!!! Da pišem o Lennonu ne dolazi u obzir. Zašto izfantazirati nešto što se riječima nemože uopće zamisliti??? Stoga, gospodine Chapman jebem vam mater...John živi, u našim dušama naravno, a vi? vi trunite!!! ja ću vas svakako popratiti sa smješkom!







...pustite malo Lennona ovih dana, on bi to sigurno jako volio.

Nešto genijalno, nešto prejebeno zanimljivo i do zadnjeg trenutka napeto. Jednostavno mi riječi ne dolaze, možda takve i ne postoje za nešto slično ovomu. Opet isto kažem, remekdjelo. Leigh Whannell & James Wan su se potrudili da nam daju nešto izvrsno, da nas naježe i ostave u bunilu, vjerujte mi, uspjeli su! Sjednete, ubacite film, sat i četrdeset minuta psiho horor trilera..ufffffffff, nenadjebivo, kao iz one reklame-neprocjenjivo, još ako ste sami da vas nitko ne jebe u zdrav mozak glupim dosjetkama, vriskovima i kretenskim smijehom...uffffffff, stoga MARŠŠŠŠŠŠŠ U VIDEOKLUB. BRŽE. SMJESTA!!!! jebe mi se ako ne radi !!! provalite hahahahah muahahahahahahahah

Definitivno remekdjelo iz tvornice Fernanda Meirellesa. Priča je to naime o zloglasnom dijelu Rio de Janeira, poznaton kao Favela, koji se našao u sukobu interesa dviju bandi. 130min čistog užitka, pogled ne silazi sa ekrana, tišina i uživancija. Brazilsko franscusko američka triler drama oborit će vas s nogu, mene bar jest, i što je najjače, istina! Fenomenalan zvuk, nenadjebiva glazba...gomila likova, svak po nečemu poseban. Što me najviše očaralo jest fenomenalna gluma, većina mladih glumaca a tako rasturaju, jebote. Maloprije ulazim u videoklub, buljim u one ružne naslovnice tzv. "hitova", zavirim negdje ispod police kad stoji neki sasvim pristojan film, uzmem ga, bacim oko na radnju, posudim. Dodjem doma, stavim ga...mozak dovidjenja. Definitivno odličan film, odavno nisam gledao ništo slično, eto za one koji nisu gledali da ne duljim, smjesta u videoklub...!SMJESTA!, briga me što ne radi, PROVALITE!!! (evo još par slikica)!


za sam kraj.......

Fight and you'll never survive..... Run and you'll never escape.

Večeras sam sićušni kaktus u sitnoj porculankoj vazi.
Dom je daleko!
Moj prijatelj je baš otišao, ja ostajem i sanjam.
Jedan plavi tramvaj, nedugo zatim drugi, još jedan i tako u nedogled.
Gledam kroz prozor teškim pogledom, hladno mi je.
Večeras me ništa ugrijati ne može, nikakva riječ, nikakva pjesma, nikakva žena.
Bowie zauvjeva, motam škiju, rijeka gubi od varteksa, i to doma.domaaa eee
Zamislite kako je njima!!??

Na kraju, što mi preostaje, da trunem ovdje? neeee!
idem na pivu!
sam!
točka

btw
tako sam zveknuo malim prstom od stol!
jebemtiiii